Sve do kasnog 19. stoljeća pigmenti željeznog oksida bili su u potpunosti izvedeni iz prirodnih materijala, uz male modifikacije osim fizičkog pročišćavanja. U nekim slučajevima korišteno je i pečenje ili kalcinacija. Međutim, početkom dvadesetog stoljeća razvijene su kemijske metode za sintetičku proizvodnju komercijalnih željeznih oksida. Sintetička proizvodnja omogućila je poboljšanu ujednačenost kao i svojstva koja nisu dostupna s prirodnim oksidima, i kao rezultat toga, sintetika je istisnula prirodne materijale u mnogim primjenama. Danas industrija pigmenta željeznog oksida proizvodi mješavinu sintetičkih oksida pripremljenih prema različitim specifikacijama, kao i niz specifičnih prirodnih oksida koji su još uvijek poželjni zbog niže cijene ili jedinstvenosti boje.
Industrija željeznog oksida je zrela, s proizvodima koji su prilagođeni krajnjoj upotrebi na temelju kemijskih i fizičkih svojstava, od kojih su najistaknutija stabilnost i netoksičnost. Željezni oksidi jedna su od najvažnijih skupina obojenih anorganskih pigmenata zbog niske cijene i dostupnosti. Sintetski pigmenti, koji se često proizvode iz otpada ili kao nusproizvod drugih industrija, postali su najvažnija komponenta industrije željeznog oksida.





